POVRATNIKOVA PRIČA: DVA LEDENJAKA

Svite moj, s obzirom da je korizma, did Tuna je već svima ranije obznanio da neće ići u seoski bircuz kroz korizmu. Stoga se dogovorio s bać Matom da se nađu u seoskoj čitaonici. Tamo se nediljom potlje podne okupljaju stari ljudi da uz čaj i igranje domina i karata provedu dio slobodnog vremena.
Did Tuna, po starom običaju, prvi započinje razgovor: Jes ti, bać Mata, čuo onu priču o dva ledenjaka? Nisam - veli bać Mata. E sad slušaj! Kaže ta priča kako su bila dva ledenjaka, a njihovi uzajamni odnosi bili su ne samo zategnuti, nego i «zamrznuti». Kakvi bi odnosi među ledenjacima i mogli biti drugačiji?! Nešto slično kao odnosi između nas dvojice, dobaci did Tuna.
I što oćeš s tim reći, priupita bać Mata? Samo polako, veli did Tuna.

Ovu sam ti priču čitao u nekom starom katoličkom kalendaru, mislim da je poučna kao duhovno štivo u ovom korizmenom vremenu. Svaki od njih je godinama, možda i više desetaka godina u sebi razmišljao, zašto se onaj prvi meni ne približi, zašto bi ja prvi morao pristupiti njemu? Slične misli motale su se po glavi i onom drugom. Obojica su mučile slične teme i problemi. Osim toga poznata je i činjenica da se ledenjaci sami od sebe ne mogu pokrenuti.

I što je bilo dalje? - priupita, pomalo nestrpljivo, bać Mata.
E vidiš, sad dolazi ono glavno. Jednog dana, kad je Sunce bilo u zenitu, kad je najjače sijalo, primijeti jedan od njih da se počeo polako otapati i da se vječni led počeo polako pretvarati u vodu, a da je unatoč tome ostao onaj isti od prije. Isto otkriće doživio je i onaj drugi. Ispod jednog i drugog ledenjaka  počeli su teći mali potoci vode i negdje, na nekoliko stotina metara dalje, na jednoj strmini, dva su se potočića počela približavati jedan drugome i spajati u jedan veći i jači potok!

Stani - veli bać Mata - vidim ja što ti, did Tuna, želiš reći. Počeo si me pripremati i obrađivati izdaleka da prihvatim tvoje razmišljanje. Želiš reći kako se i ja moram otvoriti, moram pokazati spremnost na dijalog, na popuštanje, želju za suradnjom. Političari bi to stručno rekli da obojica moramo biti spremni na kompromise!
Upravo tako! - veli did Tuna.
Čim bać Mata spomenu političare, did Tuna skoči ko pofuren: Samo mi njih ne spominji! Oni mute bistru vodu, oni stvaraju kaos, oni su mutikaše…

I umjesto da priča doživi sretni kraj rasprava je krenula u drugom pravcu.
Njima danas ništa ne vjerujem! - nastavi oštrim tonom did Tuna. Oni zapravo još više  zavađaju ne samo ljude iste vjere i nacije, nego i dva  različita naroda. Sjećaš se primanja  za pravoslavni Badnjak u Zagrebu kad pravoslavni episkop Jovan reče da kod njih postoje pojedinci za koje se može reći da  su «profesionalni Srbi». Da se srpskim pitanjem bave iz profesije i iz osobnih interesa. Oni misle da pomažu svom narodu, a zapravo ga vode u getoizaciju! Brane način slavljenja pravoslavnog Badnjaka u Borovu selu kao to je njihova religiozna i narodna  baština…

Did Tuna nenamjerno skrenu razgovor i na međunacionalne odnose.
Što hoćeš reć' - upade u rič bać Mata - da ovi, oćeš reć rvacki političari, misle drugačije? Oni se tobože svađaju prid narodom, a malo nakon toga idu u zajednički saborski restoran i zajedno jedu i piju. Ja mislim da nas dvojica i o jednima i o drugima mislimo slično, kao i ostali narod u Rvackoj. Did Tuna pomalo snizuje tenzije, rekli bi oni koje njih dvojica napadaju. Najprije su nam pokvarili božićno raspoloženje uvođenjem tamo nekog  tobože novog predmeta kojeg ti isti tvorci nazvaše Zdravstveni odgoj i to u sredini školske godine? To nema nit u Zanzibaru. Željeli su nam poturiti «kukavičino jaje» tzv. «četvrtim modulom», a kad su bili otkriveni onda izjaviše:  «Tko nam je ukrao Božić?» Može li se nekome nešto ukrasti što on nema, niti je ikad i imao!

Sad nam prijete uvođenjem dvojezičnih natpisa u našem Vukovaru kao da nema većih problema koji muče oba naroda. Provedene ankete pokazuju da 78 posto Hrvata i 86 posto Srba u Vukovaru smatraju da je dvojezičnost u ovom trenutka manje važna od traženja načina da se omoguće nova radna mjesta i za jedne i za druge. Vjerujemo da tako slično razmišljaju i kad je riječ o odvojenim školama, vrtićima, športskim klubovima i slično. I jedni i drugi političari  poigravaju se upravo s onima koji su stvorili ovu državu, koju su oni dobili na dar. Nisu se za nju ni borili pa ju i ne vole! Kao odgovor na sve ovo ponuđeno  pojaviše se i grafiti s obje strane. Sad govore o nekom novom «modulu» i zajedničkim školama.

Na HTV-ovskoj cenzuri pade novinarka Karolina Vidović Krišto samo radi toga što je slikom i riječju, 18. studenog 2012. godine u emisiji «Lice nacije», željela pokazati kako odvojeni dječji vrtići i škole ne vode suživotu, nego getoizaciji! Zašto njezin prilog nije prikazala HTV ostalo je neobjašnjeno! Očito je riječ o jednoumlju i cenzuri neistomišljenika. Prvi modul u školama u kojem se cjelokupna nastava izvodi na materinskom jeziku i pismu manjine očito ne drži vodu. Sad je konačno i političarima došlo  u glavu da takav «modul» ne vodi suživotu dvaju naroda. U Europi i kulturnom svijetu prihvaćen je modul u kojem se odvojeno poučava samo materinski jezik, pismo, povijest i kultura, jednom riječju Zavičaj, sve drugo je zajedničko. To se stručno zove dopunska nastava. Njihovi političari nisu za europske standarde nego za neki novi «četvrti modul» u kojem bi se predavalo, kao nekoć, na hrvatsko-srpskom jeziku, a možda i na srpsko-hrvatskom jeziku. Oni to stručno nazivaju  uvođenje «NOVE ŠKOLE» i to eksperimentalno baš u Vukovaru.
I ovdje se govori o nekim «modulima», a did Tuna postao alergičan na «module», jer se ispod tih  modula uvijek nešto skriva. Neko novo «kukavičino jaje». Lipo kaže klasična mudrost «Ne vjeruj Danajcima ni kad ti darove nose!» ili  ona  naša stara: «Tko se jednom opeče, drugi put puše i na hladno!» Iskreno rečeno strah me je od svakog novog «modula»!

Svite moj, čuda velika, i did Tuna i bać Mata su se počeli slagati. Bit će da je to plod korizmenog obraćenja! Njih se dvojica ne slažu u mnogim stvarima, ali nisu oni tako iskvareni, kao neki, da ne osjećaju potrebu i za obraćenjem. Pa zar niste pročitali u prošloj priči kako se i did Tuna posuo pepelom uz svećenikove riči: «Obrati se i vjeruj Evanđelju!» Sad se i bać Mata počeo posipati pa kaže: «Di smo mi ono stali s našom pričom na početku?»

Stali smo tamo, prisjeti se did Tuna,  gdje su se dva potoka spojili u jedan i krenuli prema dolini. Istini za volju treba reći, naglasio je did Tuna, njihovi odnosi još uvik nisu se posve odmrzli, ali osjetili su neku novu snagu što su se više približavali dolini. Počeli su shvaćati, da su jedni drugima potrebni i da unatoč svim razlikama trebaju živjeti zajedno. Neki to nazivaju raditi na integraciji!

U dolini, gdje je potok bio već snažan, djeca su se igrala puštajući papirnate čamčiće koje je brzi planinski potok nosio dalje. Vidjelo se da su sva djeca vesela i  sretna. Valjda će i političari s jedne i druge strane dati svoj doprinos u tom smjeru. Djetinja radost zrcalila se u vodi poput sunčevih zraka.

Da su suživot i tolerancija mogući pokazala su dva šolje dobre volje!

Srdačno vaši: did Tuna i bać Mata!

 

 

 

Autor: fra Vjenceslav Janjić, objavljeno: 23.2.2013.g.